sufizam (prema arap. ṣūfi: sufi, od ṣūf: vunena halja), mistično-asketski smjer u islamu; naziva se i tesavuf. Nastao je u Perziji u VIII. st. pod utjecajem neoplatonističkoga, židovskoga i kršćanskog mističnog naučavanja. Njegovi sljedbenici (sufiji) službenom su islamskom legalizmu suprotstavili unutarnje mistično iskustvo, prisan odnos između Boga i ljudske duše, pri čem su se pozivali na neke retke iz Kurana. Službeni se islam najprije suprotstavio sufizmu; s islamskim pravovjerjem pomirio ga je al-Ghazali. Mistični put daje prednost intuiciji i nadahnuću pred racionalnom spoznajom, a ljubavi prema Bogu pred vršenjem zapovijedi. Taj put pretpostavlja odricanje od vanjskoga svijeta i strasti, što se postiže askezom. Na putu prema ekstazi sufi se može poslužiti tehnikom ponavljanja pri čem se ponavlja neka riječ, čita poezija, sluša glazba ili pleše. No to je po sufijskom naučavanju samo ljudski napor, a prosvjetljenje, temeljno stanje, dar je Božji. Neiskusna učenika na tom putu upućuje učitelj. Od VIII. do XI. st. sufizam je bio individualnog obilježja, a onda su nastala sufijska bratstva ili derviški redovi. Glavni su predstavnici zlatnoga doba sufizma mistikinja Rabia, al-Haladž i al-Ghazali. Nakon Ghazalijeve smrti sufizam se podijelio na intelektualni i pučki. Intelektualni smjer (Ibn Arabi, Farid i Rumi) teži metafizičkoj ili gnostičkoj mistici, a pučki se sufizam nakon XI. st. organizirao u sufijska bratstva. U izricanju mističnog iskustva sufizam je razvio na arapskom, perzijskom i turskom jeziku posebne književne vrste s vinskim i ljubavnim motivima kao simbolima mističnoga jedinstva.
